KakanjLive | Srijeda, 16.10.2019. godine

MISIRAČA-Narod slijepo sluša svoje političare

10.09.2019. - MARKO MISIRAČA: Narod slijepo sluša svoje političare, koji su ih devedesetih doveli do rata!

 

 markomisraca

Foto: Sonja Žugić
Razgovarala:Sara Velaga

Marko Misirača jedan je od najistaknutijih pozorišnih režisera svoje generacije u regiji. Rođen je u Makedoniji 1985. godine, školovao se u Srbiji, gdje je i diplomirao pozorišnu i radio režiju.

Režirao je u pozorištima širom BiH i Srbije, a za svoj rad je višestruko nagrađivan. Oduvijek je, kako navodi, naginjao prema dramskoj umjetnosti, a svu svoju energiju je fokusirao od samih početaka na to. Od najranijeg djetinjstva mu je bilo jako važno, kako bi rekao Ranko Munitić, da se tu negdje "udene". I istinski jeste, kroz susrete sa značajnim ljudima, sa onima koji imaju iste ideje, bliske estetike, slična razmišljanja...gradio je svoj put koji ga je doveo na zavidne visine, sa kojih je bolji pogled na društvo u kojem živimo. Maštao je na temu teatra i umjetnosti i pronalazio istomišljenike svuda, jer, kako ističe, lako se povezuje kulturni prostor Jugoslavije i danas, prvenstveno zbog jezika. O svim poveznicama sa svijetom koji ga okružuje, a koji kroz umjetnost analizira i postavlja, Marko Misirača za BUKU:

Višestruko si nagrađivan za režije predstava “Djelidba” Skendera Kulenovića i “Sinovi umiru prvi” Mate Matišića. Koliko ti je zahtjevno bilo raditi na ovim djelima i šta ti priznanja za njih znače, mijenja li se status umjetnika novim priznanjima?

Važno je kada predstava dobije neko priznanje, jer joj to može eventualno omogućiti malo duži život i priliku da je vidi više ljudi, što je nama koji smo radili predstavu i te kako značajno. Tako uglavnom svi mi koji se bavimo teatrom i doživljavamo ta priznanja, i to zaista nije poza nego iskren doživljaj – da je ta nagrada pojedincu (reditelju, glumcu, autoru teksta) zapravo nagrada svima nama koji smo radili na predstavi, jer je ne bi takve ni bilo, niti bi bila kandidovana za nagradu, da nisu baš ti ljudi radili na njoj. Nekada su ta priznanja pojedincu imala težinu, pošto su glumcu ili reditelju koji je zaposlen u pozorištu omogućavala da napreduje u svom statusu. Priznanja samim pojedincima mislim da danas, osim što malo nahrane sujetu, nemaju nikakav ozbiljniji značaj. Nažalost.

Govorio si kako si svjestan da umjetnost ne može ništa suštinski promijeniti, ali da svi koji se njome bave moraju vjerovati da mogu mijenjati barem neke priče. Koje si promjene lično potaknuo i je li danas položaj umjetnika još nezavidniji?

Položaj umjetnika je sve nezavidniji iz godine u godinu i to je toliko postalo opšte mjesto da smo sada već počeli da podrazumijevamo tu nezavidnu situaciju. Eto, nedavno je na Pozorišnim igrama u Jajcu trijumfovala predstava "Karolina Nojber" u kojoj sjajan ansambl Narodnog pozorišta RS bukvalno urla sa scene da je budžet za kulturu u RS 0,63 posto i da se sve što počinje sa nulom, sa nulom i završava. Kažu da je na premijeri čitava politička elita Banjaluke bila prisutna. Osim što su se našli uvrijeđeni na istinu koju su čuli sa scene, ništa se nije promijenilo. A ova predstava je sa ponosom predstavljala svoj grad i kuću na prestižnim festivalima u regiji. Naravno, nama svima ostaje da nastavimo borbu, a dovoljno je što će bar jedan gledalac-pojedinac misliti o tome što je čuo sa scene. To je u teatru jako mnogo.

Kroz režiju predstave “Sinovi umiru prvi” publici je kroz crni humor predstavljena surova realnost proteklih ratova. Do te mjere da se predstavlja trgovina kostima, ali se i otvara odnos između RS i Beograda. Neke su stvari tu počele, a ujedno se i rješavale. Kako se publika nosila sa takvom vrstom suočavanja?

Nisam detaljno upućen u neke pojedinačne sudove publike, ali znam da je predstava "Sinovi umiru prvi" zaista donijela nešto novo u repertoaru Narodnog pozorišta RS i to prije svega zahvaljujući upravi te kuće koja je prepoznala da je važno da se radi komad Mate Matišića, jednog od najvećih i najvažnijih dramskih autora ovog vremena i da se, kroz crni humor, satiru i ironiju, suoči – sebe i publiku – sa traumama koje živimo na ovim prostorima manje-više svi, ove dvije decenije od zvanično završenih ratnih sukoba. Svaka adaptacija komada donosi nešto novo. Ono što je posebno interesantno je da je ovaj komad doživio – što je pravi kuriozitet – nakon praizvedbe koja pripada hrvatskom miljeu, još dvije verzije – bošnjačku koju je u Bosanskom narodnom pozorištu u Zenici režirao Boban Skerlić i ovu srpsku koju smo radili u banjalučkom teatru. Minimalne dramaturške izmene pokazale su da ta sjajna priča funkcioniše u sve tri konfesije i govori zapravo o prevarenom i izmanipulisanom narodu koji i dan-danas izbjegava da se suoči sa istinom o ratu.

 

foto: Sonja Žugić

Postoji li danas angažovano pozorište na našim prostorima, a možda još važnije postoji li i angažovana publika, koja će takve sadržaje ne samo shvatiti, nego i raditi nešto po tom pitanju?

Svako dobro pozorište, pozorište koje otvara suštinska, ontološka pitanja o životu, vremenu u kojem nastaje i međuljudskim odnosima je angažovano pozorište. Ne bih želio da budem pogrešno shvaćen, ali mislim da u ovom vremenu, poput neke mode, na repertoarima pozorišta s jedne strane dominira jedna vrsta pamfletski, površno angažovanog pozorišta kojemu je cilj da "zaseni prostotu", "bljesne" i napravi senzaciju. Sa tih predstava dobar dio ljudi izlazi ne znajući šta je gledao ali se boji da kaže, pa se uglavnom posipaju pepelom po glavi i kažu da "ne razumiju i da nisu stručni". Te predstave se rade za jako kratko vrijeme, glumci su primorani da rade protiv sebe, umjesto da igraju dobru literaturu i bogate odnose, primorani su da urlaju u mikrofone i atakuju na publiku svim čulima... To je, dakle, ono kada se termin "angažovanost" u teatru zloupotrebljava. S druge strane, usljed ovoga, kvalitetan "mainstream" teatar je gotovo protjeran sa glavnih scena, klasičnih dobrih predstava nema mnogo jer za tako nešto treba ne samo dobar reditelj i dobri glumci, već prije svega POSVEĆEN reditelj i POSVEĆENI glumci. Danas se jako mnogo snima, radi se na brzinu, svi rade po nekoliko poslova paralelno i jako je teško sastaviti ozbiljan i posvećen tim oko jedne predstave. A publiku ne treba potcenjivati – iako je bombardovana pink-izacijom i estradom sa svih strana, uvijek je ima za dobar teatar.

Gdje je kultura danas u, kako si nedavno rekao “NE-sistemu” u kojem živimo?

Kao što sam već pomenuo, publike za dobru umjetnost ima i mi sami biramo šta ćemo konzumirati. Ponuda je ogromna, kiča i šunda ima naravno mnogo više, to sve znamo i to je opšte mjesto. Ali vi sami birate šta ćete čitati, gledati, slušati... Ono što je zaista strašno i u čemu se taj NE-sistem oličava je činjenica da nijedna od ovih malih državica nema bogzna kako veliki fond za kulturu i sve je manje-više osuđeno na ličnu inicijativu, nemamo ozbiljnih velikih izdavačkih kuća, gotovo nijedno ozbiljno državno filmsko preduzeće, pitanje je kada će krenuti i pozorišta masovno da se privatizuju... A kultura je nešto što ne može samo da se izdržava, već, kako joj samo ime kaže, da se uzgaja, kultiviše, čuva i njeguje...

Po tekstu Mate Matišića režirao si predstavu “Ničiji sin”. Građansku dramu o disfunkcionalnoj porodici, koja je žrtva sistema. Međutim, predstava je prema navodima medija bila sporna u Ateljeu 212 i Zvezdara teatru. Šta su uzroci takvog otpora prema takvim temama?

"Ničiji sin" nije bio sporan ni u Ateljeu, ni u Zvezdari, to su senzacionalistički mediji, vjerovatno namjerno, pogrešno prenijeli. Druge Matišićeve komade sam svojevremeno nudio ovim teatrima. Ali nudio sam i Gorana Stefanovskog, zatim neke sjajne strane autore. Prosto se radi o tome da su naša pozorišta u jednom dubokom snu, kako je to sjajno rekla gospođa Renata Ulmanski, i nisu spremna na otkrivanje novih sjajnih autora koji su u svojim sredinama postigli uspjeh, sem malobrojnih časnih izuzetaka. Goran Stefanovski je od 1990-ih naovamo napisao niz komada od kojih na našem govornom području gotovo da nijedan nije igran. Drago mi je da se sa Matišićem konačno probio led, evo sada će Beogradsko dramsko raditi još jedan njegov komad. Ali generalno su naša pozorišta uspavana, repertoari se kroje stihijski i po mjeri najnižih zahtjeva publike. Što se "Ničijeg sina" tiče, zanimljivo je istaći da je beogradskoj pozorišnoj kritici smetalo to što se komad igra na hrvatskom – i to su unisono svi beogradski kritičari potvrdili kao da su se dogovorili! – a predstavu su jako dobro razumjeli i nije im smetao hrvatski jezik na festivalima ni u Zagrebu ni u Brčkom, iako predstava dolazi iz Beogradskog dramskog pozorišta.

Iako nastojimo napraviti odmak od ratnih tema, neminovno se njima i kroz umjetnost vraćamo. Je li to prokletstvo ili privilegija teatra i jesmo li kao društvo spremni gledati postavke sopstvene odgovornosti za prošlost?

Mislim da je glavni problem zašto se i na filmu i u pozorištu vraćamo ratnim temama na ovaj ili na onaj način (mada su predstave koje sam radio i koje smo pominjali zapravo o postratnim traumama i smještene su nakon rata), taj što mi zapravo sa ratom nismo nikad ni završili. U nesrećnim i opustošenim zemljama bivše Jugoslavije, manje-više i dalje vladaju isti ljudi ili bar duhovni naslednici koji su do rata doveli. Izbezumljen "običan" narod, poput Mr. Chancea (Peter Sellers) iz filma "Being there" isključivo "živi" na i u medijima, prate na TV ekranu šta im njihovi političari kažu i slijepo ih slušaju. Zato je jako važno pričati i u književnosti i u dramskoj umjetnosti priče o tom ratu, o uzrocima i posljedicama, da bi bar djelimično osvjestili običnom čovjeku slobodu izbora i da mu se ne bi ponovilo da ga ti vlastodršci opet uvuku u rat kao što su mu uradili i početkom 90ih. Predstave po Matišićevim tekstovima koje sam imao zadovoljstvo da radim, govore upravo o tome.

Političari u svojstvu tvoraca i kreatora dnevno-političkih tema, ali i društvenog konteksta u cjelini. Jesu li umjetnici pribjegli autocenzuri, povlačenju i prilagođavanju novonastalim normativima ili se i dalje može osjetiti otpor umjetnosti?

Priča o autocenzuri u kulturi je bolna i ona datira još od vremena socijalizma. Posebna je tema u kojoj su mjeri zapravo kolege i ljudi iz branše nanijeli nepravde jedni drugima, baš u vidu autocenzure. Toga ima i danas. Zvanične zabrane umjetničkog djela nema ali postoje drugi, mnogo perfidniji načini kako se neka knjiga, predstava, film sklone sa javne scene, izignorišu jer bi mogli nešto promjeniti, izvršiti neku vrstu uticaja. Koliko god vlasti sužavale prostor slobode umjetnicima, toliko, čini mi se, i "umjetnici" sami sebi sijeku krila i oduzimaju mogućnost da budu slobodni.

Šta je alternativa slobodi mišljenja i govora ovdje, a šta je cijena te iste slobode?

Neki od prvih ljudi koji mi trenutno padaju na pamet su Oliver Frljić i Darko Cvijetić. Pogotovo što se radi o ljudima koji nisu usko vezani samo za jednu granu umjetnosti i djelatnosti. Oni vrlo dobro znaju šta je cijena slobode – Frljićevu novu predstavu zadugo nećemo, kako stvari stoje, vidjeti na našim prostorima (čak ni u Kerempuhu), a knjige Darka Cvijetića ćete vrlo teško pronaći u knjižarama u Republici Srpskoj, pa čak i u Srbiji. Ali, da parafraziramo riječi sa Molijerove biste, "njihovoj slavi ne nedostaje ništa, našoj slavi nedostaju oni".

BUKA

Nazad na naslovnicu Objavite na Facebook-u